ZAVRŠJE

Na sjeveru Istre, između Grožnjana i Oprtlja, na 240 metara visokom brijegu smjestilo se Završje - akropola opasana dvostrukim zidinama, kroz koje su prolazila dvoja vrata, od kojih se danas mogu razaznati samo jedna.

Obilježja reljefa omogućila su u brončanom i željeznom dobu da se na tom području stvore gradine pa postoji mogućnost da se u okolici Završja nalazila gradina. Na brežuljku Montižel pronađeni su ostaci keramike, a na lokalitetu Sv. Križ nedaleko Završja također su pronađeni povijesni ostaci naseljavanja.

O tome da je Završje bilo nastanjeno, svjedoče pronađeni predrimski predmeti, kao i rimske grobnice i natpisi. Pronađeni su i tragovi antičke ceste koja je prolazila unutrašnjošću Istre. Uz nju je 1885. otkrivena nadgrobna ploča.

Drevno ime ovog srednjovjekovnog gradića čuva se u talijanskom obliku Piemonte. 1300-te godine Završje je pripadalo pazinskim grofovima. U dokumentima iz 1341. i 1508. spominje se kao Pyamont ili Poymont. Nijemci su ga 1427. nazvali Pemund. Zatim ga zauzima Venecija koja se morala oduprijeti hrvatskim jedinicama krčkog grofa. 1360. godine Završje su bezuspješno napale tršćanske snage patrijarha Ludovica Della Torrea i njihova biskupa Negrija, budući da su oni u to doba bili u ratu s pazinskim grofovima. 1374. godine mjesto dolazi pod austrijsku vlast i biva uzdignuto na položaj feuda.

Na njegovom je čelu tada bio kapetan koji je imao zasebnu upravu, vlastiti urbar i načelnika. U to vrijeme, krajem 14. stoljeća, započelo je polagano doseljavanje hrvatskih obitelji na to područje. Gospoštiju Završje austrijske su vlasti ustupale uz godišnju pristojbu, pa su se tu izmijenili mnogobrojni vlasnici. Nakon 1412. godine Završje je više puta napadala Venecija tijekom ratova koje je vodila protiv Mađara, Turaka i Austrijanaca. To je potrajalo do 1511. godine, kada ga je i službeno zauzela. Pripojenje je međutim ratificirano tek Wormskim mirom. 1530. godine gospoštija Završje stavljena je u Veneciji na dražbu i dodijeljena Giustignanu Contariniju.

Njegovi nasljednici držali su ga do 19. stoljeća. Tada je potpao pod Napoleonovu vlast, a nedugo zatim pod Austriju. Dobro organizirana austrijska vlast donijela je prosperitet ovom kraju, pogotovo izgradnjom uskotračne željezničke pruge "Parenzana". Razvitak trgovine pridonijeo je intenziviranju poljoprivredne proizvodnje, posebno voćarstva i povrtlarstva. Obrtništvo je također doživjelo procvat. Za vrijeme vladavine Austrijskog Carstva kao i Republike Italije Završje je imalo poštu, školu, dvije trgovine, uljaru i razne druge obrte. 1943. godine antifašistički pokret zahvatio je i Završje, hrvatski i talijanski antifašisti zajedno su se borili protiv njemačkog okupatora. Pariškim sporazumom o miru sa Italijom Završje je pripalo FNRJ. Zbog ekonomskih i političkih razloga uslijedilo je masovno iseljavanje, tako da od nekadašnjih devedeset obitelji sada u samom gradiću živi četrdesetak stanovnika.

Kaštel

Među zgradama koje su očuvale srednjovjekovne arhitektonske elemente ističe se kaštel sagrađen u 11. stoljeću poznatiji kao palača plemenitih Contarinija.

Urbanističko tkivo grada čine stambene građevine nastale u razdoblju od kasnog srednjeg vijeka pa do 19. stoljeća, visoke povijesno-umjetničke vrijednosti. Sam kaštel se sastoji od dijela koji je imao stambenu svrhu i od gospodarskih zgrada. Glavni ulaz je stubištem iz dvorišta koje vodi na prvi kat gdje su vjerojatno bile smještene stambene prostorije odn. salon za prijem gostiju i sl. dok su na drugom katu bile vjerojatno intimne prostorije.

Zvonik crkve Blažene Djevice Marije od Svete Krunice

Na vrhu brda, na kojem se smjestilo naselje najvišu točku zauzima stara župna crkva Blažene Djevice Marije od Sv. Krunice. Sagrađena je kao jednobrodna crkva s polukružnom apsidom u 16. stoljeću s odijeljenim zvonikom. Bočni brod joj je priključen prilikom renoviranja 1634. godine. Crkva ima portal zašiljenog luka na kojem je uklesana godina 1879. kada je crkva posljednji put renovirana, odn. kada je rekonstruiran taj luk. Crkva je u svojem vlasništvu imala srebrne svjetiljke i kaleže iz 18. stoljeća, a najvrijedniji je bio kalež iz 1476. godine, dar Pietra Funesa, obrađen od Zuanne Frizz. Crkva ga je prodala za gradnju nove župne crkve i od tad je završio u kolekciji bankara Rotschild, a danas se nalazi u muzeju Louvre u Parizu.

Zvonik crkve kosi je toranj visok 22 metra, a zanimljivo je da se kada se prolazi cestom u podnožju gradića vidi da je nagnut oko 40 cm prema sjeveru. Počeo se naginjati i postao nestabilan sredinom 18. stoljeća kad je okovan s pet metalnih obruča. Podignut je u doba Venecije kao promatračnica i zvonik.